Na Zlatiboru se nalazi najrazvijeniji tip razbijenog sela. Ona zauzimaju ogromne teritorije, ponekad duge po pet-šest kilometara, a dele se na zaseoke. Sela obično imaju više grobalja. Kuće su od borovog i hrastovog drveta, zvane brvnare ili osaćanke. Pravljene su ručnim alatom, ali veoma precizno, i postavljene su na nisku podlogu od kamena. Prozori su malih dimenzija, a vrata obavezno imaju dvoja, na suprotnim zidovima. U kući se nalaze obično dve, mada ponegde i tri prostorije. Kuhinja, sa ognjištem na sredini, zove se kuća, i u njoj nema ni patosa ni tavana. Iz kuhinje se ulazi u sobu, koja je patosirana i zatavanjena. Pored ovih kuća za življenje, jedno zlatiborsko domaćinstvo je obavezno imalo još pomoćnih zgrada, npr. mlekara, štala i dr. Najljepši i najočuvaniji primerci starih zlatiborskih kuća premešteni su iz svih sela širom Zlatibora u Sirogojno, gde je napravljen etno muzej pod vedrim nebom.

Zlatiborci u narodnoj nošnji

Zlatiborska narodna nošnja je kombinacija crnogorske i šumadijske. Muškarci su leti išli u prtištu, tj. dugačkim gaćama i košuljama od konoplje, a ponekad u pelengirima od vune. Oko struka su stavljali pojas, a preko njega silaje sa zataknutim pištoljem i britvom. Na nogama su imali opanke sa vezenim čarapama do kolena i tozlucima, tj. tkanim kamašnama, dok su na glavi nosili šajkaču ili šubaru. Zimi su dodavali koporan, a u svečanim prilikama oblačili su lepše odelo. Žene su nosile široke suknje, po dnu izvezene srmom i zubune od belog sukna, takođe izvezene srmom i metalnim šljokicama.